Preneseno sa sajta



Najčitanije knjige u februaru 2010.godine

Četvrtak, 18 Mart 2010 16:24

Literatura za odrasle

1. Osman Arnautović – Ukleta čaršija
2. Andrej Nikolaidis – Balkanska rapsodija
3. Ismar Mujezinović – Ring
4. Nikola Petković – Uspavanka za mrtve
5. Tahir Pervan – Kama i jama

O knjizi "Ukleta čaršija":

Roman Osmana Arnautovića "Ukleta čaršija", odmah po izlasku iz štampe pobudio je nesvakidašnje interesovanje čitalačke publike i kulturne javnosti u BiH. Za manje od mjesec dana, na predstavljanju u Tuzli i na sajmu knjiga u Sarajevu, gotovo da je prepolovljeno prvo izdanje, a vec ima interesa i za njegovu ekranizaciju.

U osnovi ove autentične detektivske priče je nesvakidašnja sudbina Bošnjaka Nedima koga je od šefa bijeljinske policije (koji ga je, u aprilu 1992. godine, stavio na spisak za likvidaciju), za 2.000 maraka otkupio jedan seljak. Njegov "spasitelj" će ga, potom odvesti u podrum svoje kuće, gdje će ga okovati u lance i držati zarobljenog punih 14. godina.

Strana literatura

1. Mary Higins Klark – Anastazijin sindrom
2. Steven Pressfield – Ognjena kapija
3. Chimamanda Ngozi Adichie – Pola žutog sunca
4. Whanda Ramos – Obala
5. Elfriede Jelinek – Ljubavnice

O knjizi "Anastazijin sindrom"

Hoće li ugledna književnica i supruga budućega britanskog premijera uspjeti uteći osveti koja ju čeka već više od tristo godina? Je li povezana sa ženom sličnoj njoj koja po londonskim turističkim atrakcijama postavlja bombe?

Tko su djeca koja bez nadzora lutaju New Yorkom? Hoće li mlada žena uspjeti pobjeći psihopatu koji ju je oteo na proslavi godišnjice mature? Hoće li dobitna srećka na lutriji dostavljaču novina donijeti sreću ili smrt? Anastazijin sindrom zbirka je napetih kriminalističkih priča slavne Mary Higgins Clark. Naslovna priča ponešto je duža pa se može nazvati i kraćim romanom, dok ostale po količini intriga, strave i zlokobnosti uopće ne zaostaju za njom.

Dječija literature

1. Silvija Šesto – Vanda
2. Branka Primorac – Sve zbog Ane
3. Isak Baševis Zinger – Pripovjedač Naftali i njegov konj Sus

O knjizi „Vanda"

Vanda ima trinaest godina i puno problema s matematikom... I s Ljerkom koja je pobjegla od kuće od nasilnog maminog dečka... I s mamom koja je u drugom stanju... I s tatom koji nikad nema vremena... I s Igorom koji je čudno gleda... I s bratom koji joj dosađuje... I s Farnijem kojeg je totalno zapustila... I s bakom, djedom... Ipak, Vanda nema problema s tetom Zlatom koja je svesrdno izvlači iz mreže problema dokazujući time kako nam i problemi, poput vitamina, pomažu u sazrijevanju.

Porodični -ljubavni roman za mlade "Vanda" godinama je na vrhu lista čitanosti. Provjerite zašto i krenite od 1. stranice pa dalje...

Služba za odnose s javnošću
NUB Derviš Sušić" Tuzla

Preneseno sa sajta sarajevo - x

"Potrebne su poučne knjige, danas ima jako surove djece"

Razgovarala: Tatjana Sekulić

Nura Bazdulj-Hubijar jedna je najpopularnijijih i najprodavanijih bh. spisateljica. Njena djela pisana za djecu i odrasle prevedena su na nekoliko stranih jezika, te je nemalo puta nagrađivana za svoj rad. Nurine knjige su, uglavnom, zasnovane na istinitim, "velikim" pričama o "malim, običnim" ljudima.

U razgovoru za Sarajevo-x.com Nura Bazdulj-Hubijar govori o svom djelu, o ljubavi koja je inspiriše u radu i daje snagu da se izbori sa svakodnevnim životnim teškoćama, ali i o bh. društvu, posebno o mladim ljudima i djeci koja danas, nerijetko, krenu stranputicom.

Vi ste jedna od najpoznatijih bh. spisateljica. Vaše knjige prevode se na brojne strane jezike i do sada ste dobili nemali broj nagrada. No, osim što se bavite spisateljstvom, Vi ste i liječnica. Kako ste uspjeli uklopiti te dvije oblasti i biti uspješni na oba "polja"?

Nekako su se same uklopile... I oboje radim s golemom ljubavlju. Ima puno ljepote na oba ta polja... I bola, dakako... Neke osobe nagradu prvenstveno gledaju kao novčani dobitak. Imam potrebu kazati, prvi put, da sam najveću moju nagradu od 100.000 kuna podijelila onima koji imaju manje od mene... Ni ja nemam puno materijalnog, ali je moje unutarnje bogatstvo, moje kraljevstvo, vijednije od bilo čega.

U Vašem literalnom opusu dominiraju romani. Mnoge Vaše knjige postale su obavezna školska lektira i brojni Vaši tekstovi uvršteni su u čitanke. Sve te priče uglavnom oslikavaju bh. realnost. Jesu li upravo priče iz svakodnevnog života to što Vas inspiriše?

Inspiracije su nam pred očima... Ja pišem jednostavne životne priče, iznimno rijetko teške, tako da je život mnogo suroviji od većine knjiga.

U svaku sam knjigu utkala dio sebe – moje radosti i moje tuge, traume, strahove, želje, dileme, snohvatice, ljubavi... Osobito volim pisati za djecu. Tamo tim malim ljudima pokušavam prenijeti bitne poruke o stvarnim vrijednostima u životu, a priča je samo ambalaža za te poruke. Evo vam primjer. U romanu "Šta te muči, Tamaguči?" ima zapleta, raspleta, nevine djetinje ljubavi, odnosa u porodici, a suština je da nema veće vrline od dobrote. U cijelom romanu se kao usput provlači koliko glavna junakinja želi kompjuter, štedi svaku paricu, odriče se čak i sladoleda, žvake, a kad skupi dovoljno, umjesto da kupi ono što silno želi, ona cijeli iznos daje za liječenje teško bolesnog dječaka... To je bit cijelog romana. Mladima se moraju pisati takve knjige. Nekad je gotovo bila fraza da su djeca nevina... Ona to više nisu. Danas ima užasno surove djece... Muče životinje do smrti, nanose bol ljudima, jedni drugima... Javlja mi se veliki broj roditelja koji mi zahvaljuju što sam im pomogla u odgoju djece... Što čovjeku može biti draže?

Vaši romani su uglavnom bazirani na istinitim pričama?

Da. Gotovo svi. Mislim da je potpuna fikcija jedino roman "Nevjestinski ponor".

Nedavno ste objavili roman "Plavi kombi", a samo nekoliko mjeseci kasnije i nastavak "I ja njega volim: Plavi kombi II". Jeste li imali unaprijed osmišljen nastavak ili Vas je reakcija čitatelja inspirisala da tako brzo objavite nastavak?

"Plavi kombi" je meni užasno bitan roman... Samo sam se sa tri romana istinski mučila. To su "Ljubav je sihirbaz, babo" jer je u najvećem dijelu autobiografski, započet na dan pogibije moje majke od gelera granate. Bilo je to 4. januara '93. u Sarajevu... Trebalo se nositi s tim.

"Kad je bio juli", ne trebam ni reći, odveć sam mala za suočavanje sa kosmičkom tragedijom. I treći je "Plavi kombi". Većina čitalaca pozorno prati odnos Zine i Aleta, a ja sam roman pisala zbog psa... Ubijanje tog nesretnog psa je, izuzevši smrt ljudi koje sam mnogo voljela, sasvim sigurno najveća trauma u mom životu... Godinama sam to u sebi pokušavala "preraditi" bez uspjeha... Nakon što sam iskustvo koje je strahovito bolno istresla na papir, malo lakše dišem... A opet bih isto uradila..., to samo život može izrežirati. Nastavak nisam namjeravala pisati, no moji su čitaoci željeli... A oni su moja svetinja... Srećom, ima ih jako puno koji me vole i ja im na isti način uzvraćam...

Vaši čitatelji uglavnom kažu kako sve knjige koje ste napisali imaju tužan završetak, ali uspijavaju u čitateljima probuditi najdublje i najskrivenije emocije.

Kad malo razmislim, zapravo je svaki završetak tužan... I mladi i stariji nađu dio sebe u mojim knjigama iz prostog razloga što pišem o svakodnevnim situacijama kroz koje manje-više svi prolazimo. Imam dovoljno što formalnog što neformalnog obrazovanja da bih mogla pisati "intelektualnije" knjige. Ovaj stil sam svjesno odabrala... Jednostavna sam osoba, smatram da je ljepota u jednostavnosti, kod mene ne važi stara sintagma – Što bi jednostavno kad može komplikovano. Upravo obrnuto radim... Nikom ne podilazim, ni rođenoj djeci koja su sav moj život, zašto bih to činila radi nekih visokoumnih poznavalaca teorije književnosti... Ne pišem za njih, pišem za narod... Kome se ne dopada to što radim, neka me zaobiđe u širokom luku. Ja objavljujem 24 godine... Da sam toliko vremena gradila nešto potpuno nakaradno, ne bih dopustila da ga neko ruši...

U Vašim romanima primijetan je izostanak negativnih likova uprkos tome što kroz priče oslikavate stvarnost naše zemlje. Oslikava li to Vašu težnju za boljim i humanijim svijetom?

Zapravo je to linija vodilja u svemu što sam javno kazala, uradila, napisala... Ta težnja je moja suština.... Rahmetli otac je najviše uticao na formiranje moje ličnosti. Govorio nam je – nije mi prioritet da završavate studije, da magistrirate, doktorirate... samo da budete ljudi. Hljeb možete zaraditi i metući žuto lišće Vilsonovim čista obraza... Tako sam i ja moju djecu odgajala.

Šta mislite o književnosti danas u Bosni i Hercegovini? Je li teško biti jedna književnica i to jedna od najčitanijih i najnagrađivanijih u društvu u kojem, nažalost, uglavnom "vladaju" muškarci?

Ima Bosna jako dobrih pisaca. Ja sebe ni sa kim ne upoređujem. Svako ima svoje malo nebo... A za vladavinom nikad nisam težila... Možda zvuči apsurdno, ali ja nikad i ni u čemu nisam bila ambiciozna...

Koliko Bosanci i Hercegovci čitaju? Mijenja li internet "tradicionalni" način shvatanja knjige i ima li knjiga isto značenje kao prije, pogotovo kod mlađe populacije?

Mogu govoriti samo u svoje ime... Godišnje se proda više od 10.000 mojih knjiga. Pa prosudite sami... A da čita samo onoliko koliko imam prijatelja na Facebooku, bilo bi dosta... Šaljem nekoliko hiljada pozdrava za moju raju sa Facebooka sa porukom – Volite se, ljudi. I život i svijet će biti ljepši....

Radite li trenutno na nekom novom romanu? Možemo li uskoro očekivati još jednu Vašu knjigu?

Ne. Ništa ne pišem. Znate šta? Najlagodnija je pozicija ne raditi ništa, a omalovažavati ono što rade drugi... Do nedavno sam mislila da, kad bih se ponovo rodila, ništa u životu ne bih mijenjala. Sad mislim da bih promijenila – sve. Živjela bih izvan grada, družila se sa zemljom, zrakom, vodom, nebom, sa pticama, psima, konjima, cvijećem i travom, i klonila se zlih ljudi..

.
Ponosna sam i beskonačno sretna što nikad, ali nikad, niti jednom živom stvoru nisam poželjela ništa ružno, kamoli učinila... Ma, nemate pojma koliko sam ponosna!

Koje li radosti kada nešto objavimo. Oprhvaju nas neke slatkaste, jezovite srsi, milina nam preplavi dušu. Ponosimo se sobom. Prilazimo ljudima i vapimo da s nama podijele tu neizrecivu sreću.

S koliko se entuzijazma i radosti Safeta Osmičić predavala promociji, predstavljanju svoga romana « Melek Rabija ». I mi smo, neki od njenih kolega, bili tu na Sajmu knjige u Sarajevu, i s njom smo dijelili te trenutke sreće.

A i nakon Sajma nastavila je Safeta da promovira svoj roman.

DVOJA VRATA ŽIVOTA

U potrazi za interesantnim događajima koje opisujemo i putem medija dostavljamo publici, mi, pisci, često zaboravljamo na nas same. Tako i ja pišem o drugima, o njihovim uspjesima, ili o događajima u kojima sam ravnopravni učesnik a ipak svoje ime samo uzgred spomenem. Ali ovoga puta ću pisati o sebi, o događajima koji ispunili moje dvije posljednje sedmice.

Prije petnaest dana krenula sam, po ko zna koji puta, put moje drage domovine.

Po dolasku sam otvorila prvo „plava vrata“- vrata iza kojih je stajo radni dio mog boravka, ali i veliki uspjesi.

U četvrtak, 10. juna, u 18 sati, u Bosanskom kulturnom centru (BKC) u Tuzli održana je promocija moga romana MELEK RABIJA, koja je upriličena u čast mojim sestrama: Hafezi (Sadi) koja stanuje u Gradačcu, Hamidi (Minki) iz Zenice, Raziji (Raski) koja je došla iz Amerike, i Zlati, najmlađoj sestri koja živi u Kanadi. Zapravo, povod tome je bilo naše okupljanje nas svih pet kćeri Ibrahima i Sanije Osmičić, a koje je uslijedilo nakon dvadeset i dvije godine ! Mi smo se i do sada redovno posjećivale, ali je uvijek nedostajala barem jedna od nas. Ovoga puta zajedno smo uživale u uspješnoj promociji, u riječima punim hvale od strane mojih promotora: Meše Đedovića i Zlatka Dukića, a ponešene emocijama, pustile smo i suze radosnice da nam nakvase obraze. Naravno, promocija je bila medijski pokrivena, a o tom, za mene velikom događaju, možete pročitati na nekoliko web strnica: ukucajte u Google-ovu tražilicu „promocija romana Melek Rabija“ i pronađite brojne članke, ali, na zalost, za tv reportaže i radio-intervje je prekasno...

I taman kad sam pomislila da se euforija radosti zbog uspješne promocije polako stišava, dolazi novi „bum“- potvrda o još jednom velikom uspjehu vezanom za moj roman!

Ovoga puta radost stiže poštom : u velikoj koverti dobivam: plaketu-zahvalnicu za učešće na konkursu „fra Martin Nedić“ (na koji me podsjetio i „nagovorio“ da apliciram, pisac i moj veliki prijatelj Ivo Kobaš !) na kome „Književnu nagradu za književno-umjetničko djelo koje, po odluci prosudbenog povjerenstva, ima najviše umjetničke domete te zadovoljava najviše estetske kriterije“ (završen citat) dodjeljuje Zaklada „Terra Tolis“; poklon-knjigu, te dva lista: na prvom spisak autora i njihovih djela, a na drugom imena najboljih knjiga, a među njima i moja RABIJA! Možete zamisliti koliku radost, drugu zaredom u par dana, sam morala da preživim i da ostanem normalna?!

Par dana nakon poslovnih obaveza, koje su krunisane uspjesima, zatvorila sam „plava vrata“ a otvorila „crvena“ – vrata sreće i sestrinske ljubavi.

Prvo smo, mi sestre, boravile u Gradačcu kod najstarije sestre, Sade, i u svakom trenutku uživale u zajedničkoj sreći. I pored komentara da nam je lijepo ma gdje da smo, samo neka smo zajedno, ipak smo se odlučile da par dana provedemo na moru. Tako smo posljednje dane mog boravka u domovini provele u Gradcu (Hrvatska). I tamo smo imale dva posebna događaja. Prvi je bio izlet turističkim brodom na dva ostrva, a poseban, nezaboravan događaj je bila zajednička večera za koju smo novac dobile od Zlatine kćerke Mime (Emine), a uz to i predivno pismo koje nam je napisala, pismo puno najljepših riječi za nas pet sestara. Zbog obaveza koje me čekaju u Holandiji, ja sam krenula kući prije njih, a one su ostale na moru sve do danas.

Još samo nekoliko dana i moje sestre će se vratiti svojim kućama, u životnu svakodnevicu, ali svaka od nas će nositi sa sobom najljepše uspomene na ovaj susret, i, naravno, željeti i planirati da se uskoro ponovo sretnemo.

Povod za to možda bude i promocija moje sljedeće knjige koju uskoro treba da objavim, a možda i ne, možda ipak samo velika sestrinska ljubav koja nas veže ma gdje da smo.

P.S. Pored uspješnih promocija na kojima su izrečene „velike riječi“ (citiram), održanih na Sajmu knjige u Sarajevu i u BKC u Tuzli, svakodnevno dobivam e-mailove od onih koji su već pročitali roman MELEK RABIJA, pisma puna pohvala i najljepših komplimenata, kao i molbi za nastavak priče o Rabiji, a to je, ipak, najveća nagrada!

Heerlen, 24. 06.2010.

Promocija romana Safete Osmičić

« Melek Rabija »

U Bosanskom kulturnom centru u Tuzli, u četvrtak, 10. juna promoviran je roman Safete Osmičić, Melek Rabija.

Promotori su bili književnici Zlatko Dukić i Mehmed Đedović.

Mnogo je pohvala te veceri bilo izreceno tokom, a i nakoh promocije.

Evo šta je o romanu rekao Mehmed Đedović :

Roman Melek Rabija je pisan širokim zahvatima, baroknom, kitnjastom rečenicom, radnja nigdje ne žuri kao što ni spisateljica ne žuri da ispriča priču koja joj je došla u pero.

Kada Safeta Osmičić opisuje vrhove planine uhvati nas jeza od te gromade; opisuje li travu čitaocu ta trava zamiriše; muka nas uhvati kada ona piše o odnosu spram žene u vrijeme o kojem govori...

Ona, dakle, ne libeći se ni da opsuje tamo gdje psovka po svemu treba biti, priča priču u kojoj nema mjesta za brze zahvate, šminkanja i lažna moralisanja, ona udara direktno u glavu i tu nam stvara jedu realnu i surovu sliku njenog romana Melek Rabija.