SABAHZORSKI HOROZOVI

Mom ocu EŠREFU

— Mogu li vam pomoći?

Naglo se okrenuh, istrgnut iz misli, a ruka, koja je držala maramicu i brisala znoj s čela, mi zastade u vazduhu. Na četiri koraka od kola, stajao je mladić, bradat, prljav, i posmatrao me smiješi se. Ne znam odakle se tu stvorio budući da sam, samo nekoliko minuta ranije, zaustavio kola na ulazu u grad, pored šumarka, i uvjerio se da nikoga nema u blizini.

— Ne, hvala — rekoh ne skidajući pogled s tog nečistog duha i udaljih se punim gasom.

Brada!

Užasavam se tog sinonima zla.

U normalnom svijetu brada jednog umjetnika mi ne smeta baš toliko. Možda malo, samo zato što podsjeća. Ipak je to brada profesije. Brada nekog sveštenika, ne baš popa, nekog glumca, naučnika, isto tako. Ali ovdje u našim podnebljima postoji brada zločina, vrlo prepoznatljiva, ali nepoznata drugdje. Uostalom, ovdje me jezive, kričeće, razdiruće i zlokobne uspomene samo podsjećaju na zločin.

Uđoh u moj rodni grad koji mi više ne pripada, koji je odvojen od ostalog svijeta živom ogradom izraslom iz mržnje. Ne mogu više živjeti u njemu, ali mogu da dođem, gonjen radoznalošću, kao i ovaj put, da ga posjetim, da ga obiđem za dva sata, da se zaustavim na nekim mjestima, ali pod uslovom da nikoga nema u blizini. Jer sresti nekog od tih tipova, — neki su obrijali brade — rukovati se s njima, bi me natjeralo da povratim.

Uzdrhtah. I baš u tom trenutku nešto prisno mi privuče pažnju.

Prostor ispred kuće, pored koje sam prolazio, bio je prazan.

Kafane "Sabah" više nije bilo.

Usporih. Jedino što je ostalo od kafane bijahu pločice, nekada bijelo-zelene, sada potpuno isprane. Pogled mi se prikova na jedno mjesto. Tu lijevo odjedanput vidjeh tako jasno jedan sto.

"Da idemo kod Ćele, a?"

Bilo je to pitanje koje nije čekalo nikakav odgovor. Samo je značilo da je odluka pala. Naravno, već pripiti (jedan trezvenjak nije imao šta tamo da traži), pomalo teturajući, uputili bismo se prema Ćelinoj kafani, šutljivi kao da smo sav svoj rječnik čuvali za "Sabah" gdje ćemo, zasigurno, provesti cijelu noć.

Ponoć je već prošla i bilo je mračno kao u furuni. Farovi rijetkih vozila bi s vremena na vrijeme razbijali noćnu garež ili bi mala zvijezda u udaljenom nebeskom baldahinu iskočila iza oblaka, namignula nekoliko puta i ponovo se sakrila.

Koračali smo tako tihi. U daljini se čulo kukurikanje nekog rano probuđenog horoza, zrikavac je neumorno ponavljao svoju uvijek istu ariju u grmu koji je svojom visinom prelazio malu ogradu minijaturne Piraline kuće.

Pirala je bila starica koja je umrla prije nekoliko godina, a koju smo često viđali, uvijek pogrbljenu u njenoj avliji, sa štakom u ruci, u potrazi za nečim na zemlji, u travi. Ponekad, kada bi podigla pogled, osjećali smo hladne i neprijatne trnke kao da smo se odjednom našli pred vješticom iz priče "Ivica i Marica", u gustoj i mračnoj šumi usred dana.

Čak i sada prolazeći pored tog zlokobnog mjesta obuzimala nas je jeza, jer mršavo, lice izborano od godina i samoće, iskrsnulo bi iz tame, no, mi smo vješto krili naše dječačke strahove.

Tu bismo ubrzali korak i neonska reklama "Sabaha", na nekih stotinjak metara, polako bi izbrisala tog fantoma prošlosti. Prigušeni zvuk violine i skladni akordi harmonike dopirali su do naših ušiju i to nas je tjeralo da ubrzamo korak.

" Evo mojih momaka!"

Čelo, vlasnik "Sabaha", pedesetogodišnjak, ćelav, trbuha dobro isturenog naprijed, plavih očiju, lica ozarenog srdačnim, iskrenim osmijehom, pružene ruke nam dolazi u susret. Uvijek je bilo zadovoljstvo vidjeti tog čovjeka, biti zapahnut njegovom srdačnošću i nepredumišljenom spontanošću. Jednom riječju, bio je to čovjek svuda rado viđen, Čovjek velikog srca.

Sjećam se jednog sunčanog dana : sreo sam ga pred njegovom kafanom i upustili smo se u ozbiljan razgovor, ali on je, ipak, iskrio svojim duhovitim opaskama i grlenim smijehom.

"Zdravo ljudi!"

Jedan glas presiječe naš razgovor, okrenusmo se i vidjesmo Hamzu Nedima, radnika u "Zenitu", fabrici obuće.

"Zdravo i tebi", odgovorismo u glas.

"Lijep dan danas”, reče novodošli, ali njegov pogled je izbjegavao naša lica.

"Jä", rekosmo.

Obuzeti nelagodom, nismo znali šta da kažemo. Nakon kratkog snebivanja Nedim, pogleda uprtog u daljinu, prekinu tišinu :

"Čelo izvini, ali htio sam nešto da te pitam".

"Pitaj », reče Čelo pokušavajući da uhvati Nedimov pogled.

"Ja.....ovaj, nisam primio još platu, a dijete mi bolesno ..... Pa ako.....

"Koliko?

"Izvini, molim te, tako mi je neprijatno i ja....."

"Ma reci koliko'. Šta će ti biti neprijatno." reče Čelo mirno.

'..... Četiri hiljade.'

Čelo na to, profesionalnim pokretom, izvuče kao magijom iz zadnjeg džepa svojih crnih konobarskih pantalona, novčanik i, a da ih i ne izbroja, pruži Nedimu četiri novčanice po hiljadu.Ovaj ih uze, oklijevajući i onda se bez riječi udalji. Nakon nekoliko koraka se okrenu i reče u nelagodi :

'Ne brini, vratiću ti. Znaš.....'

'Znam', reče Čelo i dobacivši mi širok osmijeh dodade :

'A gdje smo ono stali?'

' I ti mu tek tako dade novac?'

'A šta ću? A da ti nešto pravo kažem, on meni to neće nikada vratiti.'

' Kako to? Pa što si mu onda dao?'

'A šta ću? Ko zna? Možda mu je dijete stvarno bolesno.'

Nekoliko mjeseci posle, ne znam ni kako ni zašto, prisjetih se tog događaja i upitah Čelu :

'A Boga ti, vrati li tebi Nedim one četiri hiljade?'

'Ma kak'i'.

Rekao je to malo nestrpljivo, skoro ljutito kao da mi je htio reći : ‘Zašto me to pitaš? Zar ti nisam na to odgovorio još prije nekoliko mjeseci.'

Smještamo se za naš omiljeni sto u ćošku lijevo od vrata i dajemo narudžbu Ćeli koji stoji pored mene, klima glavom i osmjehuje se.

"Aaa, Avdo je već popio svoju gibiru i tako rano leg'o », šali se Raif i pokazuje jednog čovjeka, bivšeg boksera koji je snom pravednika spavao, glave položene na ruku koja je ležala opuštena na stoljnjaku natopljenom prosutim pićem i ispackanom braonkastim velikim mrljama.

Za stolom sasvim u dnu desno dva sredovječna čovjeka pijana k'o trijeska, zatvorenih očiju, u patetičnom bolu, ruku podignutih u vazduh, su se predala muzici. Violinista Jovo, visok, mršav kao grana, orlovskog nosa, malo nagnut naprijed, izvlačio je iz svoje iskrzale violine jecave zvuke koji su nemilsrdno derali razularene emocije dvojice ljudi u transu. Drugi muzičar, Elmaz, je sjedio sa strane, razvlačio svoju klavirsku harmoniku i pratio violinu pjevajući tužnu sevdalinku. Ruka jednog od dvojice gostiju već u vazduhu, u jednoj tački kulminacije tih zvukova koji su parali srce, iznenada se spusti i smrska čašu pred sobom. Krv isprska i njegovog jarana i muzičare, ali oni ne reagovaše. Ta nemila scena ni u čemu ne pokoleba muziku da nastavi bez prekida da vibrira u zraku zasićenom duhanskim dimom i mirisom alkohola.

Za stolom pred vrata sjedile su dvije čaršijske kurve. Mica, starija, bila je grbava, no, taj nedostatak od rođenja joj nije davao nikakav kompleks manje vrijednosti. Skrivala ga je vješto zahvaljujući svom uvijek diskretno i savršeno našminkanom licu i širokom zavodničkom osmijehu. Uz to kroj njene haljine, ingeniozno otkriće njene lične šnajderice, je do izvjesne mjere prikrivao tu ružnu šalu prirode. Vremenom, zašavši u godine, prestala je da nudi svoje tjelesne usluge non-stop zagrijanoj klijenteli i krenula putem podvođenja mlađih. Pored nje, njena nova štićenica, djevojka od kojih osamnaest godina, a možda i manje, atraktivna, malo mršava, isijavala je iz sebe nekakav strah, vjerovatno izazvan neiskustvom u zanatu.

Fejzo, notorna pijanica, za stolom do same peći, je pred sobom imao čašu od dva deca, dopola ispijene rakije. Pažljivo je vrebao poglede gostiju, pun nade da će mu neko ponuditi piće kako bi onda jednim potezom ispio do kraja već započeto. Naš dolazak mu je ponudio perspektivu nove narudžbe i uljuljkao ga u svjetlo njegovih najdubljih nadanja.

Naručih poluglasno piće. Fejzo je vjerovatno dovršavao svoju čašu.

"..... i jednu 'bombu' za Fejzu", dodajem znajući dobro šta se dešava iza mojih leđa.

"..... I kad muzika bude sloboda neka dođe kod nas."

To kažem šapćući. Inače da su dva čovjeka, koja su posjedovala trenutno muziku, čuli šta sam rekao, zadržali bi je do zore.

Bosanski kapric.

"I odnesi, molim te, piće dvjema damama", kažem glasno.

"S tobom, Hamdija, više ne govorim", kaže Mica, ali u njenom glasu se ne osjeća nikakva ljutnja. "Odveo si Malu, ispraznio se, pa si zbris’o ne plativši."

"Ma ne brini, bōna, Bio sam švorc, a ti znaš da Hamdija plaća uvijek svoje dugove."

" Ma serem se ja na tvoje pare. Eto. Da mi se više nisi obratio."

Moji jarani se smijulje u potaji.

Ubrzo Ćelo se vraća, stavlja čaše na sto i uz to još i jedan oveći ovalni tanjir s ukoso isječenom sudžukom, sirom i kiselim paprikama punjenim kupusom, žutim kao dukat.

"A evo pripremio sam vam i meze, momci. Rakija ne ide sama. Mislim ja na vaša grla."

" Pa neka to bude na veresiju, kažem namigujući ostalima.

"Pa neka bude. U čekanju ipak ima toliko draži."- kaže Ćelo.

" Neće ti platiti, vidjećeš", dobacuje Mica sarkastično.

Ćelo se grohotom smije :

"Ma neka. Naduraću ja sve vas!"

Iznenada primijetih da Raif više nije za stolom.

"Gdje je.....", zaustih da upitam, ali tada vidjeh da je i Mala nestala.

" E pa živjeli, momci!" kažem.

Kucnemo se čašama i potegnemo. Jedino Raifova čaša, sama, u iščekivanju.

Dva pijana, čim je muzika prestala, se bude iz svojih snova, otvaraju oči, sučeljavaju se sa stvarnošću, pa razočarani onim što vide, se opuštaju. Muzičari se takođe opuštaju. Elmaz ustaje, zahvaljuje učtivo, skoro ponizno svojim klijentima na velikodušnosti koju jedan od njih izražava krupnim, zgužvanim novčanicama koje padaju na sto iz njegove ruke. Elmaz kupi novac, polahko. Stidi se tog svog gesta. Zatim, on i kolega se smještaju za susjedni prazan sto, šapću nešto kao dva zavjerenika, umorni, ali znak, koji im je Ćelo u potaji dobacio, ih već okreće novoj zvučnoj avanturi. No, oprez. Treba se držati onog nepisanog kafanskog pravila : ne uputiti se novom klijentu odmah. Treba ostati po strani nekih desetak minuta, popiti nešto, a onda onako k'o preko volje, nonšalantno, krenuti ka novom stolu koji je označen samo jednim, gotovo neprimijetnim, kratkim klimajem Ćeline glave.

Sada razgovor, koji je postao smjeliji i glasniji kada se muzika utišala, dolazi sa svih strana. Riječi se sudaraju negdje na sredini u zraku i miješaju u jedno nerazumljivo bruhaha.

Prođe tako nekih desetak minuta. Pića ispijena naiskap ili pijuckana polahko s merakom, pale natenane suptilne žice naših osjetljivih ganglija i .....

Odjednom se Avdo svom svojom težinom stropošta na pod, u refleksu se osloni na lijevu ruku, staklenim pogledom prošeta po okolini, a onda ponovo leže, promeškolji nekoliko puta tijelo da nađe što bolji položaj i u sekundi ponovo zaspa na bijelo-zelenim pločicama.

Sinoć kad se vraćah iz topla hamama

prođoh pokraj bašte staroga imama.

Kad tamo u bašti, u hladu jasmina

s ibrikom u ruci stajaše Emina.

Melodiozni tonovi te ljubavne pjesme, moje omiljene, preplaviše salu. Muzičari su se polahko približavali našem stolu.

Razgovor usahnu.

Zatvorih oči, opijen tim tanahnim trenutkom, nesvjestan odjednom okoline. Duh mi se prenese u svijet tjelesne pohote, na Eminine grudi, iščezle zanavijek. Moja zadojena čula se ljubomorno usmjeriše na površinu tih jedrih oblina, uvijenih u ružičastu svjetlost. Poželjeh da umrem. Da umrem u tom nestvarnom svijetu, da postanem dio te umirujuće svjetlosti i da se nikada ne vratim u ovo govno od života. Plovim punim jedrima strasti kroz te prostore očaravajuće ljepote.

"Joj živote!"

Taj uzvik me probudi.

Vraćam se pomalo ukočen, snen. Vidim Raifa, nešto razgovara s Micom. Ruke im pod stolom. Siguran sam da okončavaju finalnu radnju transakcije od prije nešto vremena, ugovorenu kratkom, ali plodonosnom mimikom. Mala je odsutna. Vjerovatno je u WC-u i pokušava da koliko-toliko ukloni tragove svog malopređašnjeg angažmana.

Bez ijednog trenutka oklijevanja, muzičari započeše istu pjesmu. No, prekid je pokvario sve.

Ipak, tih nekoliko minuta serpentiranja po slatkim predjelima nepostojanja su mi pribavila toliko radosti, snage i sada bih mogao, uprkos tom brutalnom buđenju i munjevitom razočarenju, da nastavim da životarim do opet tamo nekog drugog bijega u ponore nesvjesnosti.

"Haman si se ispraznio. Ha?", kažem Raifu koji sjeda pored mene. On uzdahne s olakšanjem. U očima mu više nema onog sjaja nestrpljenja.

"Ma jä. Platio sam i za tebe."

"Boga ti ?"

"Boga mi."

U daljini sat na pravoslavnoj crkvi otkucava. Jedan .... dva ..... tri .... četiri ....

Pauza.

Četiri je sata. Zar već?

Ulazna vrata iznebuha se otvoriše i Aljo Tiger, još jedan pijanica, bez i jedne dlake na blistavom tjemenu, zakrvavljenih očiju, nahrupi u prazni prostor sale i naglo se zaustavi. Prošeta svoje plave, vodnjikave oči po prisutnima, zatim, ignorisan od svih, živim korakom priđe stolu koji su nekoliko trenutaka prije napustile Mica i Mala. Uze drhtavom rukom neispijenu čašu piva i do posljednje kapi je isprazni. Požuri se potom do slijedećeg stola za kojim je Fejzo, zabačene glave i otvorenih usta spavao, uze njegovu dopola ispijenu čašu i jednim kratkim potezom ispi ostatak, potom podrignu i muklim glasom gledajući uspavanog Fejzu reče :

" Izvini, moj dragi Fejzo. Tako ti je to u životu."

Nastavi svoju šetnju, plodonosnu u to doba kada su se želje i zamor gostiju ispuhali i kada je ostala samo neka živa tvrdoglavost i silovanje već namučenog tijela i osjeta. Ravnodušno posmatram Tigera, čula su mi izgubila funkciju, muzika se ušutila, sve je otišlo u materinu. Organizam mi se buni, traži svoje, a ja ne mičem.

"Šta 'vo izvodi ovaj?, zapliće mi jezik.

Iznenada, uzimajući čašu s jednog stola, Aljo Tiger se malo nagnu naprijed, pogleda Avdu, opruženog na podu, ispravi se, podiže ruku u kojoj je držao čašu i svečanim glasom reče :

" Dragi moj Avdo, okupili smo se ovdje da ti odamo posljednju poštu. Ti, kao jedan od mnogobrojnih iz naše branše si se pokorio, dao život za "Mavip" našeg najvećeg proizvođača nektara koji oduzima mozak. Dižem ovu čašu u tvoju čast i pun divljenja dodajem : ' Neka ti je vječna slava i hvala."

Na te riječi Aljo ispi nekako pompezno ostatak Avdinog pića, spusti čašu na sto, sada već teškom, lelujavom rukom, okrenu se i izađe pun i zadovoljan, teturajući.

Ustadoh, zaboravih svoje prijatelje, ukipjele na stolicama, dobacih pogled Ćeli koji je kunjao iza šanka, izađoh pred kafanu i zaustavih se. Preda mnom horizont u plamenu je rađao novi dan.

"Bože, još samo jednom, pošalji mi nekoliko Emininih milovanja, a poslije me uzmi sebi, u tvoje dženetske bašće pa i u Džehenem ako treba. Nije važno!"

Moje uspomene uopšte nisu izblijedjele niti su bile isprane kao pločice "Sabaha". Taj muzej voštanih figura se iskrao negdje drugdje. Sada ga posjećuju tamo neki drugi gosti željni nektara koji oduzima mozak i koji nastavljaju tamo gdje smo mi započeli.

Zaustavih kola u ulici koja vodi prema stadionu. Nikoga nisam vidio. Moje čelo prekriveno znojem gori u vatri koja dolazi iznutra. Izvadih maramicu i .....

Škripa kočnica i lupa vratima iza mene brutalno razbiše mir ulice. Okrenuh glavu. Četiri momka su stajala pored otvorenih vrata dvaju kola. Pređoh brzim pogledom njihova lica, a sva se moja pažnja usredstoči na figuru žene koja je sjedila na suvozačevom mjestu prvih kola. Odmah sam prepoznao profesionalni smijeh, diskretnu šminku, frizuru, ali nisam vidio grbu koja se krila u naslonu sjedišta.

— Zdravo prijatelju! Nisi me valjda zaboravio?

Glas moga bivšeg prijatelja Mlađena ubrza kucanje mog srca. Pojava je bila ista : bivši bokser, s vratom uvijek uvučenim u korpulentno tijelo, nizak, isti onakav kakvog ga se sjećam, no, jedina razlika na tom licu koje sam nekada volio bijaše brada, neuredna, kovrdžava.

— Ne, nisam te zaboravio — rekoh.

— Još je ovo Mlađo, tvoj stari jaran. Kad mi je Mica rekla da te je vidjela u kolima, požurio sam da te nađem. Nikada se ne može zaboraviti naše prijateljstvo. Koliko smo samo gorkog hljeba pojeli zajedno, koliko puta smo se smijali i plakali, krili toliko naših tajni i zajedničkih boli.

— Ni ja to nikada neću zaboraviti, ali to su samo uspomene koje će vrijeme umotati u svoj plašt. Osim toga Mlađo kakvog ja poznajem ne postoji više.

— Ništa se nije promijenilo. Ti si moj prijatelj i to ćeš uvijek ostati.

— Poslije svega što se desilo, pitam se da li je to moguće.

— A šta se to desilo.

— Eto vidiš ! Kriješ se iza tog pitanja, ali siguran sam, budući da te poznajem, da si ga ti sâm sebi postavio hiljadu puta tražeći mrlje koje su iskaljale tvoju savjest. Jesam li u pravu? Da smo još uvijek pravi prijatelji, u normalnim okolnostima, ja bih izašao iz kola, poletjeli bismo jedan drugom u susret, naš zagrljaj bi preplavila nježna osjećanja, poljubili bismo se i sjećanja, neokaljana i jaka bi obuzela našu dušu. Naše prijateljstvo bi bilo dokazano tim spontanim izljevima. A evo sada nas dvojica, instinktom zaustavljeni, čekamo nešto. Šta? Napraviti jedan korak je itekako teško. To je pitanje koje sam ti postavio i koje ništi sve u našem zdravom razumu. Ili su to leševi nevinih koje ste vi nagomilali i koji nas sada sprečavaju da napravimo taj jedan korak naprijed. I zato te ponovo pitam : « Zar se zaista ništa nije promijenilo?"

Mlađo šuti. Gleda me očito zbunjen.

— Oduvijek si bio jak na riječima.

— Ne radi se o riječima. Radi se o počinjenim djelima.

— Ja nisam ništa uradio.

— Možda. Ali u masi upaljenoj karizmom koja onima koji joj se dive, obećava realizaciju vjekovnih snova, ima uvijek onih koji su davali naređenja, onih koji su ih izvršavali, onih koji su hrabrili počinitelje i, najzad, onih koji se izvinjavaju.

— Po tebi, ja se izvinjavam?

— E, to ja ne znam. Na to pitanje će ti odgovoriti tvoja savjest.

Mica i tri druge osobe, koje, uostalom, nisam poznavao, pratili su naš razgovor otvorenih usta. Čekali su, sigurno, reakciju mog bivšeg prijatelja.

I to je bio trenutak odluke.

Okrenuh se i spustih pogled na mali tepih ispred suvozačevog sjedišta gdje je ležao pištolj koji sam ostavio tu, prije ulaska u grad.

Tišina potraja dvadesetak sekundi. Strah koji sam osjetio da se rađa kada sam ih ugledao, potpuno je iščeznuo.

Vidim kako jedna od bradatih spodoba šapće nešto Mlađi, a ovaj sluša pažljivo, gledajući me prodorno. Mlađo tada odmahnu rukom, svi se popeše u kola i nekoliko sekundi kasnije se izgubiše iza okuke.

Kapljica znoja mi pade na usne. Slani i gorki ukus se razli po mojim ustima, progutah ga s neizgovorenim riječima, zastalim u mojim glasnicama. Pokrenuh kola i uputih se prema izlazu iz grada.

Ponovo me obuze zebnja.

Sada ću izaći iz grada, zdrav i čitav, ako su uspomene iz prošlosti sada mučile Mlađu ili će me, pak, tamo na kraju grada čekati neko od onih koji misli da sređivanje računa još nije okončano.