Koje li radosti kada nešto objavimo. Oprhvaju nas neke slatkaste, jezovite srsi, milina nam preplavi dušu. Ponosimo se sobom. Prilazimo ljudima i vapimo da s nama podijele tu neizrecivu sreću.

S koliko se entuzijazma i radosti Safeta Osmičić predavala promociji, predstavljanju svoga romana « Melek Rabija ». I mi smo, neki od njenih kolega, bili tu na Sajmu knjige u Sarajevu, i s njom smo dijelili te trenutke sreće.

A i nakon Sajma nastavila je Safeta da promovira svoj roman.

DVOJA VRATA ŽIVOTA

U potrazi za interesantnim događajima koje opisujemo i putem medija dostavljamo publici, mi, pisci, često zaboravljamo na nas same. Tako i ja pišem o drugima, o njihovim uspjesima, ili o događajima u kojima sam ravnopravni učesnik a ipak svoje ime samo uzgred spomenem. Ali ovoga puta ću pisati o sebi, o događajima koji ispunili moje dvije posljednje sedmice.

Prije petnaest dana krenula sam, po ko zna koji puta, put moje drage domovine.

Po dolasku sam otvorila prvo „plava vrata“- vrata iza kojih je stajo radni dio mog boravka, ali i veliki uspjesi.

U četvrtak, 10. juna, u 18 sati, u Bosanskom kulturnom centru (BKC) u Tuzli održana je promocija moga romana MELEK RABIJA, koja je upriličena u čast mojim sestrama: Hafezi (Sadi) koja stanuje u Gradačcu, Hamidi (Minki) iz Zenice, Raziji (Raski) koja je došla iz Amerike, i Zlati, najmlađoj sestri koja živi u Kanadi. Zapravo, povod tome je bilo naše okupljanje nas svih pet kćeri Ibrahima i Sanije Osmičić, a koje je uslijedilo nakon dvadeset i dvije godine ! Mi smo se i do sada redovno posjećivale, ali je uvijek nedostajala barem jedna od nas. Ovoga puta zajedno smo uživale u uspješnoj promociji, u riječima punim hvale od strane mojih promotora: Meše Đedovića i Zlatka Dukića, a ponešene emocijama, pustile smo i suze radosnice da nam nakvase obraze. Naravno, promocija je bila medijski pokrivena, a o tom, za mene velikom događaju, možete pročitati na nekoliko web strnica: ukucajte u Google-ovu tražilicu „promocija romana Melek Rabija“ i pronađite brojne članke, ali, na zalost, za tv reportaže i radio-intervje je prekasno...

I taman kad sam pomislila da se euforija radosti zbog uspješne promocije polako stišava, dolazi novi „bum“- potvrda o još jednom velikom uspjehu vezanom za moj roman!

Ovoga puta radost stiže poštom : u velikoj koverti dobivam: plaketu-zahvalnicu za učešće na konkursu „fra Martin Nedić“ (na koji me podsjetio i „nagovorio“ da apliciram, pisac i moj veliki prijatelj Ivo Kobaš !) na kome „Književnu nagradu za književno-umjetničko djelo koje, po odluci prosudbenog povjerenstva, ima najviše umjetničke domete te zadovoljava najviše estetske kriterije“ (završen citat) dodjeljuje Zaklada „Terra Tolis“; poklon-knjigu, te dva lista: na prvom spisak autora i njihovih djela, a na drugom imena najboljih knjiga, a među njima i moja RABIJA! Možete zamisliti koliku radost, drugu zaredom u par dana, sam morala da preživim i da ostanem normalna?!

Par dana nakon poslovnih obaveza, koje su krunisane uspjesima, zatvorila sam „plava vrata“ a otvorila „crvena“ – vrata sreće i sestrinske ljubavi.

Prvo smo, mi sestre, boravile u Gradačcu kod najstarije sestre, Sade, i u svakom trenutku uživale u zajedničkoj sreći. I pored komentara da nam je lijepo ma gdje da smo, samo neka smo zajedno, ipak smo se odlučile da par dana provedemo na moru. Tako smo posljednje dane mog boravka u domovini provele u Gradcu (Hrvatska). I tamo smo imale dva posebna događaja. Prvi je bio izlet turističkim brodom na dva ostrva, a poseban, nezaboravan događaj je bila zajednička večera za koju smo novac dobile od Zlatine kćerke Mime (Emine), a uz to i predivno pismo koje nam je napisala, pismo puno najljepših riječi za nas pet sestara. Zbog obaveza koje me čekaju u Holandiji, ja sam krenula kući prije njih, a one su ostale na moru sve do danas.

Još samo nekoliko dana i moje sestre će se vratiti svojim kućama, u životnu svakodnevicu, ali svaka od nas će nositi sa sobom najljepše uspomene na ovaj susret, i, naravno, željeti i planirati da se uskoro ponovo sretnemo.

Povod za to možda bude i promocija moje sljedeće knjige koju uskoro treba da objavim, a možda i ne, možda ipak samo velika sestrinska ljubav koja nas veže ma gdje da smo.

P.S. Pored uspješnih promocija na kojima su izrečene „velike riječi“ (citiram), održanih na Sajmu knjige u Sarajevu i u BKC u Tuzli, svakodnevno dobivam e-mailove od onih koji su već pročitali roman MELEK RABIJA, pisma puna pohvala i najljepših komplimenata, kao i molbi za nastavak priče o Rabiji, a to je, ipak, najveća nagrada!

Heerlen, 24. 06.2010.